Uloga odgojitelja u dječjem vrtiću daleko nadilazi tradicionalno shvaćanje njege i čuvanja djece. Danas se od odgojitelja očekuje da bude reflektivan praktičar, promatrač, istraživač i kreator poticajnog okruženja u kojem dijete može razvijati sve svoje potencijale. Takvo okruženje nije slučajno, već se promišlja, planira i stalno prilagođava interesima i potrebama djece. Fizički prostor dječjeg vrtića treba biti pažljivo organiziran tako da podržava djetetovu autonomiju, znatiželju i igru. To znači da prostor nije prenatrpan, nego jasno strukturiran s različitim centrima aktivnosti; poput kutića za građenje, likovnog kutića, simboličke igre, istraživačkog centra i dr. Materijali u prostoru trebaju biti prirodni, taktilni, estetski privlačni i dostupni djeci u svakom trenutku, jer se time potiče samostalnost i slobodno odlučivanje. Odgojitelj pritom nije samo “čistač i čuvar reda”, već osoba koja aktivno osmišljava prostor i promišlja što se u njemu događa. On prostor doživljava kao pedagoško sredstvo, kao „tihog suradnika“ u učenju. Mijenja raspored, uvodi nove materijale, opaža kako djeca koriste prostor i na temelju toga planira daljnje aktivnosti. Jednako važno kao prostorno-materijalno okruženje jest i emocionalno okruženje. Dijete u vrtiću mora osjećati da je prihvaćeno, viđeno i vrijedno. Osjećaj sigurnosti temelj je za razvoj samopouzdanja i zdravih odnosa s drugima. Odgojitelj gradi ovakvo ozračje kroz dosljednu i brižnu komunikaciju, aktivno slušanje, pružanje podrške i ohrabrivanje djece u svakodnevnim izazovima. U takvom ozračju, dijete se ne boji pogriješiti, usuditi se nešto pokušati, izraziti svoje emocije ili pitati za pomoć. Odgojitelj treba biti emocionalno dostupan, suosjećajan i autentičan, djeca to prepoznaju i na to snažno reagiraju. Kroz svakodnevne interakcije i modeliranje ponašanja, odgojitelj također uči djecu empatiji, suradnji i poštivanju razlika. Kvalitetan odgojitelj redovito promatra djecu, bilježi njihova ponašanja, interese i potrebe te na temelju toga planira aktivnosti i uređuje prostor. On ne nudi gotova rješenja ni nameće sadržaje, nego osluškuje djecu i daje im prilike za aktivno sudjelovanje u vlastitom učenju. U suvremenim pedagoškim pristupima poput filozofije Reggio Emilia posebno se ističe važnost promatranja i dokumentiranja dječjeg učenja, što je utemeljeno i u Nacionalnom kurikulumu za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Odgojitelj ne preuzima ulogu vođe, već su-istraživača koji uči zajedno s djecom. Kroz takav proces stvara se kultura vrtića koja potiče radoznalost, otvorenost i kreativnost. Osim planiranja aktivnosti, odgojitelj promišlja i o tome kako se uči – potiče djecu na postavljanje pitanja, istraživanje, suradnju i refleksiju. Poticajno okruženje ne staje na vratima vrtića, ono se gradi i kroz odnose s roditeljima i lokalnom zajednicom. Kvalitetna suradnja s roditeljima omogućuje dublje razumijevanje djeteta, usklađivanje odgojnih pristupa i obogaćivanje svakodnevnog života u vrtiću. Roditelji mogu sudjelovati u projektima, donirati materijale, održavati radionice ili jednostavno dijeliti iskustva i ideje s odgojiteljima. Vrtić treba biti otvoren prostor koji potiče dijalog, partnerstvo i razmjenu znanja, ne samo između odgojitelja i roditelja, već i djece međusobno. Time se gradi zajednica učenja u kojoj su svi sudionici aktivni i ravnopravni.
Odgojitelj kao kreator poticajnog okruženja ima višestruku i vrlo odgovornu ulogu. On je osoba koja prostor pretvara u mjesto istraživanja, odnose u prilike za učenje, a svakodnevicu u bogat pedagoški proces. Kroz osjetljivost, profesionalnost, fleksibilnost i ljubav prema djeci, odgojitelj oblikuje vrtić kao sigurno i poticajno mjesto u kojem svako dijete ima priliku rasti, učiti i razvijati se u skladu sa svojim potencijalima.
Popis literature
- Bašić, S. (2011). Dijete, vrtić i zajednica: partnerski pristup u konstruiranju kurikuluma ranog odgoja. Zagreb: Mali profesor.
- Mihić, J., & Radočaj, T. (2013). Uloga odgojitelja u stvaranju poticajnog okruženja za dijete u dječjem vrtiću. Magistra Iadertina, 8(1), 115–130.
- Slunjski, E. (2011). Kvaliteta vrtića – teorijski pristupi i elementi procjene. Zagreb: Mali profesor.
- Slunjski, E., & Ivkić, J. (2010). Vrtić kao mjesto stvaralačkog življenja djece i odraslih. Zagreb: Mali profesor.
- Miljak, A. (2009). Življenje djece u vrtiću: antropološka paradigma i pedagogija djetinjstva. Zagreb: Mali profesor.
Rosana Knežević, univ. mag . praesc., spec. educ.
